Polaganjem cvijeća, učenjem Fatihe i Jasina na spomen-obilježju u Donjim Hadžićima danas je obilježena godišnjica stradanja mještana ove mjesne zajednice.

Pored porodica ubijenih i „nestalih“ cvijeće su položili predstavnici Općine Hadžići, boračkih organizacija, mjesne zajednice i OO SDA Hadžići.

Prigodan vjerski program sa jakim porukama priredili su polaznici mekteba džamije u Donjim Hadžićima koje je i ove godine izvrsno pripremio Maid ef. Alađuz.

Etničko čišćenje Donjih Hadžića

Nakon što su agresorske jedinice, sastavljene od srpske policije, JNA i paravojnih formacija SDS-a, u periodu od 9. do 20. maja 1992. godine, etnički očistile centar Hadžića i naselje Musići, a sve vojno sposobno stanovništvo pozatvarali u više logora i kazamata u Hadžićima, Ildži, Kuli i Lukavici, a dobar dio pobili, te nakon što su 21. juna 1992. godine do temelja porušili Griviće i većim dijelom i Vrančiće, na red su došli i Donji Hadžići. Tog dana, 30. juna 1992. godine, ono stanovništvo koje se od otpočinjanja oružane agresije na ovoj općini nije uspjelo izvući prema Igmanu i slobodnoj teritoriji, na isti način je bilo napadnuto, porobljeno, svirepo likvidirano ili zatvoreno u hadžićke logore. Napadači isti, cilj isti, sredstva i metode iste. Iste su i žrtve, nedužni Bošnjaci, njihove nekadašnje komšije, kojima su sad preči i bliži Šešeljevci, Arkanovci, raznorazni srpski dobrovoljci koji su došli sa kamama i već dobro okrvavljenim rukama u Hrvatskoj i bosanskim gradovima koje su već etnički očistili od svega što je muslimansko i bošnjačko. Zajedno Srbi, s obje strane Drine, uz pomoć braće po vjeri, Crnogoraca, kreću u pljačku, paljevinu, ubijanje, maltretiranje, iživljavanje i šta sve nije u glavama ovih monstruma i krvnika bilo. Nakon završetka rata, u ovoj mjesnoj zajednici, podignuto je spomen-obilježje ubijenim stanovnicima ove hadžićke mjesne zajednice. Na spomen ploči, upisna su imena 68 žrtava srbo-četničkog agresora. Još uvijek nisu pronađene grobnice, ni kosti 41 Bošnjaka ovog naselja (Na spomen-obilježju u Donjim Hadžićima nalaze se imena ubijenih, nestalih i tokom rata poginulih pripadnika oružanih snaga Bosne i Hercegovine i civila. Ovoj mjesnoj zajednici pripadaju i Musići, te se imena ubijenih i nestalih stanovnika iz ovog naselja nalaze na ovoj spomen ploči).

Pošto su na spomen ploči imena koja smo već spomenuli i kroz opise logora u kojima su ubijeni i nestali Hadžićani sa prostora ove mjesne zajednice, pomenut ćemo ovom prilikom da su među 68 ubijenih i poginulih mještana Donjih Hadžića i šest iz porodice Čiko i to: Adnan, Jasmin, Ramiz, Emir, Munib i Salem Čiko. Ovih šest stanovnika Donjih Hadžića, četnici su zvjerski likvidirali na lokalitetu Lokvice (Golo brdo-Igman) 28.6.1992. godine (Na lokalitetu Lokvice-Golo brdo Igman, izvršene su dvije ekshumacije i to: 14.11.1997. godine kada je ekshumirano šest tijela i 16.1.1998. godine kada su ekshumirana dva tijela).

U Donjim Hadžićima, na lokalnom mezarju, sahranjeni su ostaci 15 žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu. Pošto smo već kroz našu knjigu naveli imena, fotografije i mjesto i način egzekucije Hrnjić Midhata, Alijev ismeta i Šefika Musića, objavljujemo i fotografije šest članova porodice Čiko. I nad ovom porodicom učinjen je genocid, s namjerom zatiranja jedne kompletne familije. Takođe, u ovom mezarju sahranjen je i Redžepovac Elvir čiju fotografiju objavljujemo.

Nijaza Čiku spomenuli smo u dijelu naše knjige koji opisuje stradanja 46 logoraša u Lukavici (kasarna „Slaviša Vajner Čiča“). Pored ovih sedam šehida iz porodice Čiko, u odbrambeno-oslobodilačkom ratu svoj život dao je Čiko Edis koji je poginuo na Golom brdu, na Igmanu, 21.6.1992. godine i ukopan na šehidskom mezarju Kahrimani (Pazarić).

Među nestalim stanovncima Donjih Hadžića, nalaze se i tri člana porodice Nuhanović i to Almir, Hasan i Šefik.

Pisati o nestalim stanovnicima Donjih Hadžića, a ne spomenuti rahmetli Samiju Lokvančić, nije moguće. Samija je jedna od prvih aktivistica i zajedno sa Feridom Nišić, Vahidom Hadžajlić i Mevlidom Hadžihasanagić, jedna od pokretača formiranja Udruženja za traženje nestalih na području Hadžića, koje je zvanično počelo sa radom 2000. godine, a sam rad članova porodica nestalih trajao je od prvih dana agresije na našu zemlju, a traje i danas. Samijin suprug, Ahmed Lokvančić, nestao je zajedno sa svojih dvanaest komšija. Samijino srce nije izdržalo. Previše bolno je bilo dvije decenije teško traganje za nestalim, stotine ekshumiranih tijela, ne samo Hadžićana, jer su članovi porodica nestalih išli na svaku ekshumaciju i identifikaciju tijela pronađenih u grobnicama na širem području sarajevske regije. Umrla je prije nego što je pronašla tijelo svog supruga, ali je pomogla mnogima u traženju svojih nestalih. Hvala joj i u naše ime i da joj Allah džele šanuhu podari lijepi Džennet koji je i zaslužila.

(Iz knjige: Hadžići zločin bez kazne, autora Aziza Tafre i Alena Almina Bašića)