Polaganjem cvijeća, učenjem Jasina i Fatihe na šehidskom mezarju Grivići i mezarju Vrančići danas je obilježena godišnjica stradanja stanovnika ova dva hadžićka naselja.

Obilježavanje ovog značajnog datuma tradicionalno organizuju Općina Hadžići i boračke organizacije općine Hadžići.

Napad na Griviće i Vrančiće

Dana 21.6.1992. godine, srpska policija je, uz pomoć agresorske JNA i paravojnih formacija SDS-a, izvršila napad na Griviće i Vrančiće. Do temlja su porušili i popalili sve u ova dva sela naše općine. U tim borbama poginulo je devet branilaca u Grivićima (Hansan Dupovac, Emir Dupovac, Adnan Dupovac, Dinan Dupovac, Fahrudin Čović, Vahid Čović, Meho Čović, Derviš Mujić, Amir Mujić), gdje su i sahranjeni, i dva u Vrančićima (Midhat Drina i Ejub Drina). Zahvaljujući braniocima, stanovništvo se uspjelo izvući prema slobodnoj teritoriji i nisu pali u ruke krvnika i katila. Ostalo je zabilježeno da je neka srpska baba na samrti, vidjevši da gore Grivići rekla:“Podignite me i primaknite prozoru da vidim kako Grivići gore i da mogu na miru umrijeti“.

Već smo u knjizi objasnili kako je teklo preuzimanje centralnog gradskog područja Hadžića, od 9. maja 1992. godine. Nakon toga, agresor je čistio dio po dio okolnih naselja. Naselja Grivići i Vrančići su bila naseljena većinskim bošnjačkim stanovništvom. Oba ova naselja bila su u neposrednoj blizini TRZ Hadžići, u kojem je bila stacionirana ogromna količina naoružanja i vojne tehnike, sa više stotina rezervista, te više stotina uposlenika srpske nacionalnosti koji su održavali i opsluživali tenkove, prage, transportere, haubice, topove, minobacače, WBR-ove i svu drugu vojnu tehniku i opremu. Oba ova naselja su ostala u tzv. sendviču između etnički čiste Drozgometve i TRZ Hadžići. Branioci nisu mogli da brane ono što je neodbranjivo, jer je ogromna razlika bila u vojnoj moći na strani agresora. Više od 50 dana od pada Hadžića, uspjevali su da odolijevaju napadima i svakodnevnom granatiranju od strane agresora. Na kraju, nakon velikih gubitaka i jedanaest poginulih, te više ranjenih, branioci se povlače prema Ormanju, gdje formiraju liniju odbrane slobodne teritorije hadžićke općine, koja će uspješno odolijevati svim napadima agresora na ovom prostoru, sve do kraja rata.

Stotine kuća i pomoćnih objekata je porušeno do temelja. Ovo je jedino naselje, na okupiranom dijelu općine Hadžići, koje je do temlja popaljeno, pa onda minirano i porušeno, a među prvim objektima koje su agresori srušili, bila je džamija u Grivićima. Već smo rekli, scenario je isti od Une do Drine, od Save do mora- uništiti sve bošnjačko i islamsko. Da se zatre trag o postojanju jednog naroda.

Nije to bilo samo u ovom ratu. Isto je bilo atakovanje i u Drugom svjetskom ratu, samo u tom ratu, na svojoj strani, četnici nisu imali toliku silu kakava je bila u vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Od četničke ruke Grivićani su stradali i nakon Drugog svjetskog rata. Poznata su ubistva četničkih komita 1948. godine i u Grivićima i na širem području hadžićke općine.

(Iz knjige: Hadžići zločin bez kazne, autora Aziza Tafre i Alena Almina Bašića)