Historija općine

Općina Hadžići jedna je od devet općina Kantona Sarajevo i pokriva njegov zapadni dio. Većim dijelom se nalazi u slivu rijeke Zujevine, a manji dio u slivu riječica Korče, Bioče i Kalašnice koje tvore rijeku Bijelu. Sa istočne strane je zatvaraju planine Bjelašnica i Igman, sa juga Ivan-sedlo, sa zapada Tmor, a sa sjeverne strane brda Oštrik, Batalovo brdo, Plješevac i Liševac. Najistočnije tačke su Veliko polje, Trešnjevo i Golo brdo na Igmanu, a najzapadnije Veliko šljeme, Tmor i Sastavci. Na najvišoj nadmorskoj visini je planinski vrh Krvavac sa 2.062 metra nadmorske visine. Najniža tačka  od 513 metara nalazi se na Mostarskom raskršću. Ukupna površina područja općine Hadžići  iznosi 273,26 km2. Područje je geografski podijeljeno na tri regije sa 89 sela i naselja. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, općina Hadžići broji 24.979 stanovnika, 7.569 domaćinstava i 11.674 stanova. Prosječna gust­ina naseljenosti je 91 stanovnik/km².

 Ovo područje je veoma bogato kulturnim nasljeđem iz svih vremenskih epoha. Ostaci pleistocenog (pećinskog) medvjeda i kamenih alatki  pećinskog čovjeka u pećini Megara iznad Budmolića i Korče, potvrđuju postojanje života u vrijeme od 20.000 do 50.000 godina unazad. Megara je jedina pećina na Balkanu u kojoj su pronađeni ostaci pećinskog medvjeda. Ostaci zemljanog posuđa u različitim oblicima ukrašenog veoma lijepom ornamentikom, pronađeni  na brdu Oštrik kod Drozgometve, Gradac kod Hadžića, Gradelj kod Kasatića, Gradina kod Mrtvanja i brdu Borak kod Tarčina, nedvosmisleno potvrđuju život na ovim mjestima u prahistorijsko doba. Pavao Anđelić je na brdu Oštrik otkrio ostatke  zidina prahistorijske gradine veličine 500 x 200 metara i svrstao je u red najvećih gradina na području centralne Bosne. Kontinuitet života na ovom području nije prekinut ni u vrijeme rimske vlasti. Na lokalitetu Orah ispod gradačke Gradine pronađeni su ostaci građevinskog materijala iz rimskog doba, na ruševinama crkve na istom lokalitetu nađeni su građevinski fragmenti koji pripadaju rimskoj kulturi, a kod gradačkog mosta i u potoku Ljubovača pronađena su dva spomenika – stele podignute rimskim veteranima. Na području Pazarića su se nalazile i dvije rimske vile, jedna urbana a druga rustična. Dobri Bošnjani su ostavili najvrijednije i najuvjerljivije dokaze srednjovjekovnog života na ovom području. Na 43 nekropole stećaka, koliko ih je evidentirano popisom 2015. godine, nalazi se 730 srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – stećaka. Nekropola sa 152 stećka stećaka na Medvjedicama kod Tarčina predstavlja jednu od najvećih na području Kantona Sarajevo. Srednjovjekovni gradovi Gradac i Tuhelj su reprezenti značaja ovog područja u srednjem vijeku. Gradac se prvi put spominje 1355. godine u jednom čiriličnom pismu koje su Dubrovčani   uputili bosanakom banu i kralju Stjepanu Tvrtku I Kotromaniću. U Gradcu se nalazila odbrambena utvrda, crkva, nekropola stećaka, carina i trg odnosno trgovišće, i on je predstavljao centar naselja koja su mu gravitirala u srednjem vijeku. Srednjovjekovni Tuhelj-grad se spominje davne 1160. godine. Tuhelj je bio politički i vojni centar  Župe Smučke u srednjem vijeku i kontrolna tačka na putu koji je iz Tarčina vodio za Kreševo i Hvojnicu. Župa Smučka ili Smučica se spominje tek 1428. godine u pismu dubrovačke vlasti upućenom bosankom kralju kao protest zbog visine carina. Dolaskom Osmanske vlasti u BiH, na području Hadžića je uspostavljena nahija koja je nosila ime Gradčac. Pokrivala je područje od Binježeva do Ivana.  Popisom koji je Osmanska vlast obavila već 1468/69. godine, nahija Gradčac je pokrivala 19 sela.  Ono što vjerno svjedoči životu na ovom području u to doba, jesu stari bosanski ili turski nišani koji su evidentirani na oko 60 lokaliteta na području općine. Kovačka zanatska djelatnost je bila veoma zastupljena na hadžićkom području. U Dupovcima kod Hadžića se u takvim radnjama izrađivale, na daleko poznate, puške Dupovke. Hadžići se mogu pohvaliti i činjenicom da su njeni stanovnici obavljali najviše dužnosti u osmanskoj vlasti. Među njima je Ali-paša iz Drozgometve, Mehmed-paša Korča, i Hasan-paša Tiro za koga se takođe predpostavlja da je sa ovih prostora. Dolaskom Austro-Ugarske vlasti počeo je intenzivniji ekonomski razvoj hadžićkog kraja. Izgradnja željezničke pruge i tri željezničke stanice na ovom području znatno su ga urbanizirali a stvoreni su i preduslovi za razvoj privrede. Prva pilana u Hadžićima u vlasništvu Hofmana Grunsfelda sagrađena je 1892. godine. Zatim  dolazi pilana Giuspe Feltrineli u Hadžićima, pa pilana Austrijanca Josefa Lichhtenegera na rijeci Krupa u Zoviku, i pilana Zadik i Finci u Tarčinu. Kasnije se, kupoprodajom, javljaju pilane braće Kašiković i Nanića pilana u Hadžićima. Otvorena i i Jeftanovića Krečana u Dupovcima. U Pazariću je 1895. godine počela sa radom osnovna škola jedina obrazovna ustanova od Bradine do Blažuja. Škola je otvorena i u Hadžićima 1911. godine. Nova rekonstrukcija i izmještanje željezničke pruge od Pazarića do Bradine obavljeno je do 1931. godine kada je, 9. aprila pušten u promet novi tunel Raštelica-Bradina a time i  nova pruga. Na ovaj način je ukinuta takozvana zupčanica koja je znatno usporavala promet u saobraćaju. U toku Narodno-oslobodilačkog rata 1941 – 1945. godine hadžićko područje je bilo relativno mirno. U nekoliko navrata su izvedene partizanske akcije oslobađanja dijelova opštine, ali uglavnom u radi osiguranja velikih premještanja Vrhovnog štaba  sa jednim brojem brigada. Najveće borbe su vođene u proljeće 1945. godine na Ivanu nakon čega su partizanske jedinice oslobodile područje hadžićke opštine i nastavile oslobodilački pohod prema Sarajevu. Nakon Drugog svjetskog rata  na području hadžićke općine djelovala su tri mjesna odbora, Hadžići, Pazarić i Tarčin, a u sastavu Sreza Sarajevo. Tek donošenjem Opšteg zakona o narodnim odborima 19.4.1952. godine uspotsvaljena je centralna vlast na području čitave opštine, i prvi put čitavo hadžićko područje predstavlja jednu administrativnu cjelinu koja se zove Opština Hadžići. To je bio Opštinski narodni odbor Hadžići koji je imao 33 odbornika. Za prvog predsjednika Narodnog odbora izabran je Samouković Mihajlo „Mika“ iz Hadžića, a za njegovog zamjenika Nizić Ramiz iz Binježeva. Hadžićka Opština je do 1965. godine  bila među prvim koja je donijela svoj regulacioni plan, izgradila oko 30 vodovoda, elektrificarala veći dio sela i zaselaka itd. Počela je gradnja i privrednih subjekata. Godine 1961.  hadžićka pilana i stara stolarija su ugašene a osnovao je novo preduzeće PDI „Bjelašnica“ Hadžići. Zapošljavala je do 560 radnika.Proizvodila je 60.000 komada prozora i vrata, rezala 40.000 kubika oblovine, itd. Krečana u Dupovcima je nastavila svoj rad. Dnevno je proizvodila 15-20 tona kreča, za što je trebalo obezbjediti 30 kubika ogrevnog drveta. Zapošljavala je oko 40 radnika. Godine  1950. u Tarčinu je izgrađena tvornica za proizvodnju bijelih i uljnih barita sa sjedištem u Tarčinu. Od 1956. u ovoj tvornici je zaokružen čitav procez obrade rude do čistog barita. Skoro da je kompletna proizvodnja išla za izvoz. Tehnički remontni zavod Hadžići je osnovan 1955. godine. Od male Artiljerijske radionice narastao je u privrednog giganta u oblasti namjenske vojne industrije tako da je 1985. godine zapošljavao čak 1400 radnika. U Vojnoj pošti 6533 u Žunovnici takozvanoj VIGU „Karlo Batko“, bilo zaposleno od 1400 – 1700 radnika. Bavili su se građevinskim radovima. Od manjih preduzeća GP „27. juli“, GP „Građevinar“, zanatskih zadriuga „Hot“, „Jasen“ i dr, osnovano je građevinsko preduzeće GP „INGRAP“ Hadžići. Zapošljavalo je 400 – 500 radnika i obavljalo poslove nisko i visoko gradnje. Opština Hadžići u saradnjom sa „Slovinom“ iz Ljubljane, odnosno „Coca Colom“ iz Atlante – SAD,  izgradila je preduzeće „Coca Cola“ Hadžići i pustila u promet 1975. godine. To je bila najveća investicija u BiH u to vrijeme. Zapošljavala je 320 radnika, a proizvodima je podmirivala BiH, Crne Gore i Dalmacije. Izgrađeni su i objekti za osnovne  i srednju školu, Osnovan je „Komunalac“ Hadžići, sagrađeni su regionalni društveni domovi na području Hadžića, Pazarića i Tarčina te manji domovi po svim mjesnim zajednicama, građeni su i vjerski objekti, osnovana je zemljoradniččka zadruga „Hranisava“ Tarčin, osnovana su tri kulturno-umjetnička društva, takođe i jedan nogometni i dva rukometna kluba, itd. Gradnja nove pruge „normalnog kolosjeka“ je na području hadžićke općine n apravila ogromno radilište. Vijadukt iznad sela Smucka bio je u to vrijeme najjaveći u čitavoj Jugoslaviji. Puštanje nove pruge u promet i istovremeno ukidanje starog „ćire“ je izvršeno 18. novembra 1966. godine.

  1. godine je osnovan nogometni klub „Radnik“ Hadžići. Prvi nogometni teren se nalazio na mjestu gdje se danas nalazi hadžićka džamija i park „Meram“. Od 1960. godine FK „Radnik“ je dobio nivi stadion gdje se i danas nalazi.
  2. godine formiran je ženski rukometni klub „INGRAP“ Hadžići, a 1977. godine u muški rukometni klub „Partizan“ Hadžići.

     U vrijeme izgradnje olimpijskih objekata i druge infrastrukture potrebne za njenu realizaciju hadžićka općina dobila skakaonice na Igmanu-Malo poljete prateće smještajne i ugostiteljske objekte na Malom i Velikom polju. Ovdje su bile i staze za bijatlon i trijatlon.

       U proljeće 1992. godine desila se agresija na Bosnu i Hercegovinu. Polovicu opčine Hadžići okupirao je agresor a svo nesrpsko stanovništvo protjerao sa područja od Binježeva do Dupovaca i Drozgometve. Konsolidovane odbrambene snage TO i milicije su uspostavile liniju odbrane sa agresorom. U jesen je formirana 9. brdska brigada, koja je kao sastavni dio Prvog korpusa Armije R BiH, zajedno sa snagama MUP-a branila slobodne prostore općine Hadžići do kraja agresije. I ne samo to, ova brigada je učestvovala i na drugim ratištima sadejstvujući drugim jedinicama Oružanih snaga BiH  u oslobađanju teritorije BiH. Uspostavljena je vrlo brzo i civilna vlast na slobodnim prostorima općine. Njen zadatak je bio da obezbjedi koliko-toliko normalne uslove za život za preko 30.000 domicilnog i prognanog stanovništa, ali i da obezbjedi logističku podršku Oružanim snagama općine Hadžići. Konsolidovana su i neka privredna preduzeća koja su radila i bila u funkciji odbrane. Uspostavljen je i željeznički saobraćaj od Pazarića do Konjica. Obrazovni sistem je takođe morao doživjeti svoju prilagodbu ratnim uslovima. Do kraja 1992. godine bezbjeđena je mogućnost osnovnog i srednjeg obrazovanja za sve učenike.

       Početkom marta 1996. godine izvršena je reintegracija privremeno okupiranog dijela općine Hadžići.  Sve je, na tom području, izgledalo sablasno. Agresorska vlast je, prilikom povlačenja uništila sve za sobom. Razaranja i devastiranja privrednih objekata  su izvršena u najvećoj mogućoj mjeri. Sve mašine, oprema, alati, sredstva, namještaj, arhive, rezervni dijelovi i dr,  su odneseni a objekti zapaljeni i potpuno sagorjeli. Ponegdje su ostale zidine i konstrukcije kojima vatra nije mogla nauditi. Štete na privrednim objektima su procjenjene na 500 .000.000. DM. Ubjedljivo najveće štete je pretrpio Tehnički remontni zavod Hadžići, oko 142  miliona DM, zatim PDI „Bjelašnica“ Hadžići oko 25 miliona DM,Coca Cola Hadžići 15 milona DM, „Energoinvest“ Binježevo 12 miliona  DM,itd… Od  ukupno 51 trafo stanice na području Hadžića opljačkano je ih je 48. Telefonska centrala sa preko 3.500 brojeva je demontirana i odnesena, kao i sve vodovodne pumpe  i sve armature iz devastiranih stanova i kuća. Od oko 10.000 hadžićana koji su se prijvaili za povratak na predratne adrese stanovanja u Hadžićima, ni trećina ih se nije imala gdje smjestiti a da prostorije imaju bar minimalne uslove za život. Nije bilo ni jednog stana ni kuće sa čitavim staklima, većina vrata i prozora je povađena i odnesena, elektro i vodo-instalacije su počupane i odnesene itd. Prema nalazu Općinske Komisije za procjenu štete zapaljeno je ili minirano i porušeno 1.250 privatnih kuća i još toliko gospodarskih i drugih objekata sa oštećenjima preko 60%,  što zahtjeva rušenje i novu gradnju. Oštećeno je 2.500 privatnih kuća i devastirano 1.200 stanova. Narod ovoga kraja i njegova narodna vlast je bila pred velikim izazovom.

       Predratni uposlenici privrednih subjekata su preuzeli zgarišta  svojih preduzeća, formirali upravne organe i zajedno sa organima Općine krenuli u obnovu. Za kratko vrijeme na području Općine Hadžići na evidenciji se nalazilo 1680 zaposlenih od čega 460 u privredi.

      „Elektroprivreda“  BiH je vrlo brzo uspostavila snabdjevanje električnom energijom čitavog područja i to za neselektivnu upotrebu. „Uz pomoć humanitarnih organizacija UNHCR, UMCOR, IMG i IRC, JKP „Komunalac“ je sanirao glavni cjevovod  i distributivnu mrežu vodovoda u Hadžićima te ugrađene vodovodne pumpe u Zoviku, Hadžićima i Binježevu. Izgradnja, asfaltiranje i sanacija puteva se nikad nije brže ni više radila. Uz finasiranje Međunarodne banke za obnovu i razvoj izvršena je sanacija čitave dužine magistralnog puta M-17 od M. Raskršća do Ivan sedla.

       Najznačajnija aktivnost je vođena na sanaciji i igradnji novih stambenih jednica. Međunarodna pomoć nije, u ovoj oblasti, bila na visini zadatka. I pored toga za kratko vrijeme  je izvršena sanacija 174 kuće iz prve faze oštećenja, i 94 kuće iz II faze . To je doniorao UNHCR, a austrijska vlada je obezbjedila sredstva za sanaciju 12 kuća. Najsnažnija pomoć humanitarnih organizacija je bila na obezbjeđenju uslova za obrazopvanje, zdravstvo, kulturu.